Blog je pokrenut radi promocije fizičke aktivnosti i zdravih stilova života ne samo đaka i roditelja OŠ "Sveti Sava" Kikinda nego i šire javnosti.

11. 5. 2017.

Jednoglasno za druženje

Nedavno smo sproveli anketu među učenicima naše škole o tome čega bi se radije odrekli, video-igrica ili druženja sa drugarima i, evo, šta su nam rekli...

Luka Živin I4: Ja bih se više odrekao video igrica nego drugara zato što su oni zabavniji i bolji i s njima mogu da se igram i da sarađujemo.
Siniša Konstantin I4: Ja bih se pre odrekao igrica nego drugova zato što mi je lepše i zabavnije sa drugarima.
Tisa Felbab II2: Odrekla bih se video-igrica jer su mi prijatelji važniji.
Jovana Ljubičić III4: Radije bih se odrekla igrica na kompjuteru zato što igrice igram samo jednom, a prijatelji mi traju zauvek.
Anja Ristić V2: Radije bih se odrekla kompjuterskih igrica, jer su štetne. Lepše je družiti se u prirodi sa društvom.
Anđela Banjac VI1: Odrekla bih se kompjuterskih igrica zato što to nije zdravo. Bolje je da budemo sa drugarima u prirodi, da šetamo, jer je to zdravo.
Tijana Krić VII2: Odrekla bih se kompjuterskih igrica, zato što je zanimljivije biti napolju sa prijateljima nego gledati u ekran ceo dan.
Stefan Šibul VII2: Radije bih se odrekao kompjuterskih igrica nego druženja s drugarima, jer kompjuteri su pre svega štetni za nas, a mi smo na svežem vazduhu kad se družimo što je zdravije za nas i mogu da upoznam nekog novog.
Dunja Hrnjak VIII2: Odrekla bih se kompjuterskih igrica zato što nekad mogu da budu nasilne i mogu da utiču na naše ponašanje.
Filip Draško VIII4: Ja bih se odrekao video-igrica zato što mi je sa prijateljima zabavnije, više se smejem i više volim da provodim vreme sa njima.

Marina Felbab, VII4

10. 5. 2017.

Naša nastavnica fizičkog vaspitanja

Svaka škola ima nastavnike kojih se učenici dugo sećaju i nakon završetka osnovne škole. Jedna od takvih za pamćenje je i nastavnica fizičkog vaspitanja u našoj školi Svetlana Mirčić Vukobrat. Zahvaljujući nastavnici Ceci u našoj školi su organizovane mnoge sportske aktivnosti i kampovi.

Otkud Vam ideja za sve to?

Inspiracija su uvek đaci, tačnije deca kojom sam okružena, i prateći njih i njihove potrebe shvatila sam da je fizička aktivnost najbolji način za socijalizaciju dece i za njihovo druženje, a da je to i najbolji način učenja. Na primer na kampovima, uz fizičke aktivnosti predviđeni su i edukativni sadržaji koji deci oplemenjuju život u onom momentu gde neke stvari nedostaju. Nije retkost da je nešto zapostavljeno, kao što su na žalost deci nedostupne aktivnosti za kvalitetno provođenje slobodnog vremena ili ih uopšte nema! Mi ih kroz kampove realizujemo i, naravno, u razgovoru sa decom planiramo.

Znamo da ste bili učenik ove škole. Šta se od tada promenilo?
Struktura ljudi se promenila, promenio se odnos nastavnik-učenik, mada ne u nekoj velikoj meri. Mislim da je ljudima koji ne rade u školi to velika promena, ali nama nije, jer mi pratimo jedne đake, dolaze nam drugi. Kako se generacije menjaju i mi se menjamo i prilagođavamo njima, što je važno. Ljudi koji nisu deo obrazovnog sistema, vaši roditelji, bake, deke, kada dođu nekim povodom u školu, verovatno se iznenade promenama. Promenilo se i to što je ranije bilo znatno više druženja, znatno više tolerancije među decom i, čini mi se, jedna veća doza odgovornosti. Sada je mnogo više tehnike i tehnologije koja nam u mnogo čemu olakšava život i u školi i van nje, ali nas isto tako dovodi u situaciju da postajemo prilično neodgovorni, jer jako lako možemo sve da promenimo putem poruke ili da kažemo putem poruke, što nije dobro. Živa reč je ipak neprocenjiva.

Šta biste Vi promenili?
Verovatno bih napravila takav koncept u kojem bi bilo mnogo više odgovornosti svih aktera u školi, svih koji su ovde, da je mnogo više druženja, da postoji mnogo više lepih i oplemenjenih kutaka u školi jer mislim da nam toga manjka. Verovatno bi nam osvanula još jedna sala za fizičko, jer nam je ova mala. Dvorište bi sigurno dobilo neki kutak u kom deca mogu da su fizički aktivna, ne samo kad su sportske igre u pitanju, nego da tu svoje mesto nađu i poligoni. Danas su spravice za vežbanje prilično moderne i deci znače. Primamljive su, pa se dopadaju nama nastavnicima, a primećujem da i vi, deca, volite da se igrate na otvorenim igralištima i prikladnim teretanama. Takođe, mnogo bi više bilo muzike. Sigurno bi bilo razglasa u školi, što školi daje neku drugu notu... Jedino đake ne bih menjala!

Koliko se razlikuje fizičko vaspitanje kao predmet sada i ranije?
Neke velike razlike u nastavi fizičkog nema, ali različit je pristup. Deca svoju potrebu za igrom lako zadovolje putem onlajn-igrica, telefona, računara i raznih modernih uređaja. Mnogo manje su fizički aktivna i nivo časova ovog važnog predmeta je znatno niži od onog što je nekada bilo. Sposobnosti dece, na naše veliko razočaranje, opadaju. Sve je manje onih koji su iznad proseka, a sve više onih koji imaju potrebu za fizičkom aktivnošću u smislu prevencije. Fizička aktivnost je važna zbog zdravlja, druženja, socijalizacije, ali je i zdravstvena komponenta sada dominantnija nego što je bila ranije, zato što su bolesti modernog društva sve prisutnije usled velikog (i još rastućeg) broja sati sedenja i lošije ishrane.

Da li su deca više zainteresovana za fizičke aktivnosti sada ili su bila pre?
Deca su, čini mi se, i pre i sada podjednako zainteresovana samo što je nivo tih aktivnosti različit. Nekad je on bio znatno veći, ali bi verovatno bile na istom nivou da smo mi tada imali sve to što današnja omladina ima. U suštini, ni mi ne bismo mogli da se odupremo toj silnoj tehnici, nego bismo sigurno bili povedeni tom zamkom koja nam krade dragoceno vreme što vi sad ni ne osetite, ali internet, Fejsbuk, sva ta moderna tehnologija je jedan veliki kradljivac vremena i nama izgleda da smo mnogo brži i efikasniji, da nam je sve lako i dostupno, a u stvari nije tako. Današnja deca mnogo više i lakše dođu do informacija o Ligi šampiona, košarkaškim prvenstvima, rukometnim prvenstvima, ali se zato mnogo manje igraju. Mnogo više gledaju sport nego što se sami bave sportom, što je loše. Promenilo se to što smo mi mnogo više bili napolju, mnogo više se kretali, a današnje generacije su mnogo više vezane za kuću, sedenje, a i kada su napolju, telefoni su im u rukama.

Nadamo se da će se veliki broj naših vršnjaka složiti sa ovim Vašim predlozima, koji se, uzgred, i nama dopadaju. Posebno kada je reč o povezivanju sporta i muzike i „pomirivanju“ naše potrebe za kretanjem i savremenih tehnologija. Hvala i Vama na odgovorima, kao i što ste izdvojili vreme da porazgovarate sa nama. Bilo nam je zadovoljstvo.
 
Željana Mirčić, VI4

9. 5. 2017.

Timski igrač

Bojana Milošević, učenica VII razreda naše škole, trenira američki fudbal, ali rado se odaziva pozivu nastavnika fizičkog vaspitanja da nastupa za našu školu.
Koliko dugo treniraš američki fudbal?
Treniram već četiri godine.

Zašto si se opredelila baš za taj sport?
Zato što je interesantan i može se dosta naučiti. 

Kakvog si uspeha do sada imala?
Imam dve osvojene medalje, srebrnu i bronzanu.

A, koliko dugo igraš za školu?
Za školu igram od I razreda.

Kako se osećaš kad nastupaš za školu sa drugarima?
Lepo mi je, volim da se družim sa njima, a volim i da predstavljam školu kao đak.

Na kojim sportskim takmičenjima si nastupala za školu?
Na takmičenju u košarci, fudbalu, rukometu i atletici.

Da li si sa školom osvojila neku medalju?
Još uvek nisam, ali se nadam da jednog dana hoću.

Na kojem takmičenju najradije učestvuješ?
Na takmičenju u atletici.

Šta bi preporučila deci koja se ne bave sportom?
Treba da počnu da se bave sportom zato što je sport zdrav za telo.

Hvala ti, Bojana, i želimo ti još mnogo uspeha.

Nađa Berić, VI2

P.S. Intervju je objavljen u 10. broju Plamenka

8. 5. 2017.

Jedan običan dan u Aleksinom životu

Aleksa Stojanović je učenik VII2 Osnovne škole „Sveti Sava“ u Kikindi. Odličan je đak, ali i veoma uspešan mladi fudbaler. Svoj omiljeni sport trenira već osam godina!

Aleksa obično ustaje u sedam ujutru. Treninge ima pet puta nedeljno, po dva sata. Kaže da mu nije naporno i da mu ne predstavlja veliki problem, već veliko uživanje. Nije mu teško da usklađuje obaveze. Treninzi su mu u suprotnoj smeni od škole. Ponekad, ipak, izostaje sa časova zbog utakmica. Idol mu je Lionel Mesi i želi da bude kao on jednog dana. Ovaj sport voli zato što se nada da će jednog dana moći da usavrši svoju tehniku i po njoj postane čuven.

Sport je veoma važan za decu našeg uzrasta. Mnogo je bolje da se bavimo sportom nego da vreme provodimo uz kompjuterske igrice. Pravi fudbal, uživo, kada si ti u akciji, neverovatno je iskustvo, a i teren je nekako lepši od onog na ekranu.

Milica Došen i Katarina Važić, VII2