Blog je pokrenut radi promocije fizičke aktivnosti i zdravih stilova života ne samo đaka i roditelja OŠ "Sveti Sava" Kikinda nego i šire javnosti.

13. 12. 2017.

Trudom do uspeha

Dimitrije Stefanović je učenik VII3 naše škole i veoma uspešan u streljaštvu.

Koliko dugo treniraš streljaštvo?

Otprilike, 3-4 godine.

Zašto si izabrao baš taj sport?
Video sam to u igricama i bilo mi je zanimljivo da naučim kako se puca iz puške.

Koliko često imaš treninge?
Dva do tri puta nedeljno.

Kako igleda jedan trening?
Kada dođem u streljanu prvo uradim zagrevanje, obučem se u odelo, uzimam pušku, krenem da pucam i pucam oko 50 dijabola po treningu. Kada to završim, uradim nekoliko trbušnjaka. To moram da uradim. Mislim da je to važno, jer streljaštvo nije sport gde treba da trčimo, nije toliko fizička aktivnost, tako da je važno da vežbamo na treningu. Kada završim sa vežbama, idem kući.

Koliko dugo traje jedan trening?
Pa, otprilike dva sata.

Da li su naporni treninzi?
U početku su mi bili naporni. Kada više nisam pucao sa stalkom nego sam morao u rukama da držim pušku bez stalka bilo mi je naporno, ali sam se navikao posle mesec dana.

Kako uspevaš da uskladiš školske obaveze sa treninzima?
Nije mi problem. Kada idem u školu posle podne, pre podne učim, posle časova malo žurim na trening koji počinje u pola sedam, ali stignem.

Šta je potrebno da bi neko bio uspešan u streljaštvu?
Samo trud i da redovno dolazite na treninge.

Više puta si nastupao sa školskom ekipom na takmičenjima. Podseti nas kakve ste uspehe imali?
Prošle godine smo bili prvi na Okružnom takmičenju i tako stigli do Republičke školske olimpijade u Vranju. Nažalost, streljana nije bila dobra i gasili su svetla, pa je bilo teško da pucamo i nismo imali većeg uspeha. Ove godine smo na Republičkom u Smederevu osvojili pehar za drugo mesto.

Koji ti je najdraži uspeh?
Kompletno cela godina 2016. kada sam skupio dovoljno bodova na republičkim takmičenjima da besplatno učestvujem u kampu strelaca u Karatašu ovog leta.

Kako je izgledao kamp?
Nedelju dana smo imali pripreme za sezonu 2017/2018. Uglavnom smo imali fizičke aktivnosti, trčanje i vežbanje. Sa nama su radili trener Aleksandrovski i predsednik kluba iz Kladova.

Hoćeš i sledeće godine učestvovati na školskim takmičenjima? Kakve uspehe očekuješ?
Očekujem da ću bolje pucati i da ćemo imati bolje uslove na takmičenjima.

Šta bi poručio deci koja se ne bave nijednim sportom, zašto je važno da se bave sportom?
Važno je baviti se sportom zato što uglavnom sva deca sede pred kompjuterom ceo dan i ne rade ništa. Treba da potroše tu energiju koju imaju u sportu.

A, kako ti provodiš slobodno vreme kad nisi u streljani?
Pa, volim i ja nekad da sednem za kompjuter. 

Nataša Đuričin VI4

P.S. Intervju sa Dimitrijem objavljen je 19. decembra u 13. broju Plamenka.

12. 12. 2017.

Koraci ka uspehu

Poslednjih nekoliko godina tenis je sve popularniji među školskom decom. Koracima Novaka Đokovića i Ane Ivanović krenuli su i učenici naše škole Mia Gavranov iz 8-1 i Stefan Šibul iz 8-2.

Koliko dugo trenirate tenis?

Mia: Šest godina.
Stefan: Četiri godine.

Zašto ste izabrali baš ovaj sport?
Mia: Videla sam na televiziji i želela sam da probam i ja.
Stefan: Mene je u 4. razredu drug nagovorio da krenem i ja na tenis da bismo se družili i trenirali zajedno.

Koliko često imate treninge?
Stefan: Zbog problema sa salom, zimi nismo u mogućnosti da treniramo češće, pa zato imamo treninge četiri puta nedeljno. Leti treniramo dva puta dnevno po sat i po.
Mia: Ja imam individualne trninge sredom, petkom i subotom u Senti.

Koliko su teški vaši treninzi?
Mia: Pošto su individualni, teški su i uglavnom zavisi od mene, koliko se trudim.

Kako usklađujete školu sa treninzima?
Stefan: Treninge i školu usklađujem vrlo dobro, jer uz dobru organizaciju sve je moguće postići.

Šta je potrebno da bi neko bio uspešan u tenisu?
Mia: Potrebno je da ima volje, da veruje u sebe, da ne odustaje lako i da ima dobrog trenera.

Koji vam je najveći uspeh?
Stefan: Moj najveći uspeh je to što sam ove godine na Sportskim igrama mladih na državnom nivou bio drugi i što sam prošao na međunarodno takmičenje u Splitu gde sam osvojio treće mesto. Bilo je fantastično. Družili smo se, što je najbitnije. 
Mia: Na istom takmičenju sam i ja učestvovala i osvojila sam drugo mesto.

Kakva je konkurencija u vašoj kategoriji?
Stefan: Konkurencija je vrlo jaka i da bismo pobedili na mečevima, moramo dati svoj maksimum i da se trudimo najviše što možemo.

Kakva su vam očekivanja u novoj godini?
Mia: Očekujem da imam više uspeha i da idem na više turnira.
Stefan: Očekujem da idem na više turnira i skok na rang listi.

Šta biste preporučili deci koja se ne bave sportom?
Stefan: Preporučio bih im da počnu da treniraju bilo koji sport zbog toga što je sport jedna velika zabava. Nije bitno to hoćemo li pobediti, već da se mi zabavimo na terenu.
Mia: Mislim da bi trebalo da se bave sportom, jer je to bolje nego da sede za računarom.

Hvala vam na izdvojenom vremenu i želim vam mnogo uspeha.

Nataša Đuričin VI4

12. 11. 2017.

Ognjen u svetu fudbala i atletike


Ognjen Ugrešić je odličan učenik 5/2 i jedan od najboljih sportista u našoj školi. 

Ognjene, kako si se snašao u 5. razredu?

Odlično, samo mi je malo teže da se naviknem da posle svakog časa menjamo učionicu.

Koliko dugo igraš fudbal?
Počeo sam kada sam imao pet godina. Moj tata je trenirao fudbal, pa sam, uz njega, i ja počeo da igram i zavoleo sam ovaj sport.

Na kojoj poziciji igraš?
Sredinu.

Koliko često imaš treninge?
Svakog dana, a utorkom i četvrtkom imam individualne treninge. 

Znamo da igraš i za Partizan. Kako je sve počelo?
Pre tri godine je moj klub „Mladi vukovi“ igrao utakmicu sa „Partizanom“. Direktor „Partizana“ Momčilo Vukotić je primetio kako igram, svidelo mu se i pozvao me je da igram za „Partizan“. Od tada svakog vikenda idem u Beograd i igram utakmice.

Kakvi su treninzi?
Dobri su. U Beogradu su malo teži i traju oko dva sata.

Kako usklađuješ obaveze?
Stižem sve, jer se dobro organizujem, a i moji roditelji brinu da ništa ne propustim.

Takmičiš se i za školu. Ispričaj nam nešto više o tome.
Takmičio sam se iz matematike, a od 1. razreda sam bio u školskoj ekipi na Malim olimpijskim igrama i svake godine smo bili prvi. Od 3. razreda se takmičim i u atletici i tu sam osvajao medalje.

Koliko imaš medalja?
Imam oko 50 medalja i 3 pehara sa Mini maksi lige, školskih takmičenja u fudbalu i atletici...

Koliko ti znači medalja osvojena na školskim takmičenjima?
Mnogo mi znači, jer volim da predstavljam školu na takmičenjima.

Koji ti je najveći uspeh do sada?
To što igram za „Partizan“, ali i što sam kao najbrži u Vojvodini na 60 metara nosio baklju na otvaranju Sportskih igara mladih u Kikindi.

Zašto je važno da se deca bave sportom?
Zato što je sport dobar za pravilan razvoj.

Kada ne treniraš, kako provodiš slobodno vreme?
Igram se napolju sa društvom.

I, za kraj, šta bi voleo da budeš kad porasteš?
Fudbaler, kao Ronaldo, i da igram za Real Madrid.

Ognjene, hvala na razgovoru. Želimo ti mnogo uspeha i još medalja.

Đak reporter: Dragana Mijandžić V2

P.S. Intervju je objavljen na zvaničnoj stranici Školskog sportskog saveza Srbije.

10. 10. 2017.

Uspeh u školi i sportu

Na štandu Pokrajinskog sekretarijata za sport i omladinu nakratko smo razgovarali sa našim proslavljenim desetobojcem Mihailom Dudašem.

Kakav ste đak bili u osnovnoj školi?
Odličan; i bio sam takav đak do kraja srednje škole.

Koji Vam je bio omiljeni predmet?
Fizičko, naravno.

Čega se najradije sećate iz osnovne škole?
Najradije se sećam svih prijatelja i svega lepog što sam doživeo.

Koja Vam je omiljena disciplina u desetoboju?
Omiljena disciplina mi  je skok s motkom.

Koliko traje Vaš trening?
Nekada traje i po 6-7 sati.

A koliko dugo treba da se pripremate da dođete do uspeha?
Ceo život.

Đak reporter: Ana Kiš VI4

P.S. Intervju je objavljen u 12. broju Plamenka.

9. 10. 2017.

Najlepše je druženje kroz sport

Ovo poručuje Aranka Binder, osvajačica više medalja na svetskim takmičenjima u streljaštvu.

Sa koliko godina ste počeli da se bavite sportom?

U osnovnoj školi sam počela da se bavim sportom već u 5. ili 6. razredu. Postojale su razne školske sekcije i u 8. razredu sam se opredelila, nakon više sportova koje sam isprobala, za streljaštvo. Posle sam nastavila svoju sportsku karijeru u streljaštvu i danas mogu da kažem da sam bivši sportista, osvajač olimpijske bronzane medalje u Barseloni 1992. godine, a sve to zahvaljujući putu koji sam započela upravo u osnovnoj školi i zahvaljujući tadašnjim mojim profesorima.

Da li ste u osnovnoj školi učestvovali u SOŠOV-u?
Da, učestvovala sam, i to čak u dva sporta. Učestvovala sam u sportskoj gimnastici i u streljaštvu. 

Zašto ste odabrali baš streljaštvo?
Bio je to možda sticaj okolnosti. Moji prvi sportski uspesi su bili veći u streljaštvu i to je bio razlog zašto sam ostala u ovom sportu.

Da li smatrate da je bitno da se deca bave sportom?
Apsolutno. Veoma je bitno da se deca bave sportom, i to prvenstveno iz zdravstvenih aspekata. Deca treba i da se druže sa svojim vršnjacima, a mislim da je druženje kroz sport najlepše moguće.

Koja bi bila Vaša poruka deci koja se bave sportom?
Deco, bez obzira da li smatrate da ste neki talenti ili ne, uključite se u više sportskih sadržaja, oprobajte se u nekoliko sportova i mislim da će svako moći da nađe nešto interesantno za sebe, a to je jako važno i korisno.

Hvala Vam na izdvojenom vremenu.    

Đak reporter: Aleksandra Došen VI3

P.S. Intervju je objavljen u 12. broju Plamenka.

8. 10. 2017.

Poseta Sajmu sporta

Pedesetoro đaka naše škole je 6. oktobra, u pratnji četiri nastavnika, posetilo Sajam sporta u Novom Sadu. Bila je to jedinstvena prilika da se predstave sportske sekcije naše škole koje poslednjih godina nižu uspehe na takmičenjima. Gimnastičarke su održale javni čas, mešovita ekipa odigrala je prijateljsku rukometnu utakmicu sa vršnjacima iz Novog Sada, organizovano je takmičenje u petoboju i još mnogo toga.

Kao predstavnici školske novinarske sekcije, nas devetoro je imalo više zadataka na terenu, a kao gosti Saveza za školski sport prisustvovali smo i radionici koju su vodili sportski novinari Katarina Sinđelić i Lazo Bakmaz. Novinari su nam ispričali nekoliko anegdota iz svoje novinarske karijere i dali nam savete kako da nam tekstovi i video prilozi budu što bolji.

Đaci reporteri


P.S. Članak je objavljen i u 12. broju Plamenka.

11. 5. 2017.

Jednoglasno za druženje

Nedavno smo sproveli anketu među učenicima naše škole o tome čega bi se radije odrekli, video-igrica ili druženja sa drugarima i, evo, šta su nam rekli...

Luka Živin I4: Ja bih se više odrekao video igrica nego drugara zato što su oni zabavniji i bolji i s njima mogu da se igram i da sarađujemo.
Siniša Konstantin I4: Ja bih se pre odrekao igrica nego drugova zato što mi je lepše i zabavnije sa drugarima.
Tisa Felbab II2: Odrekla bih se video-igrica jer su mi prijatelji važniji.
Jovana Ljubičić III4: Radije bih se odrekla igrica na kompjuteru zato što igrice igram samo jednom, a prijatelji mi traju zauvek.
Anja Ristić V2: Radije bih se odrekla kompjuterskih igrica, jer su štetne. Lepše je družiti se u prirodi sa društvom.
Anđela Banjac VI1: Odrekla bih se kompjuterskih igrica zato što to nije zdravo. Bolje je da budemo sa drugarima u prirodi, da šetamo, jer je to zdravo.
Tijana Krić VII2: Odrekla bih se kompjuterskih igrica, zato što je zanimljivije biti napolju sa prijateljima nego gledati u ekran ceo dan.
Stefan Šibul VII2: Radije bih se odrekao kompjuterskih igrica nego druženja s drugarima, jer kompjuteri su pre svega štetni za nas, a mi smo na svežem vazduhu kad se družimo što je zdravije za nas i mogu da upoznam nekog novog.
Dunja Hrnjak VIII2: Odrekla bih se kompjuterskih igrica zato što nekad mogu da budu nasilne i mogu da utiču na naše ponašanje.
Filip Draško VIII4: Ja bih se odrekao video-igrica zato što mi je sa prijateljima zabavnije, više se smejem i više volim da provodim vreme sa njima.

Marina Felbab, VII4

10. 5. 2017.

Naša nastavnica fizičkog vaspitanja

Svaka škola ima nastavnike kojih se učenici dugo sećaju i nakon završetka osnovne škole. Jedna od takvih za pamćenje je i nastavnica fizičkog vaspitanja u našoj školi Svetlana Mirčić Vukobrat. Zahvaljujući nastavnici Ceci u našoj školi su organizovane mnoge sportske aktivnosti i kampovi.

Otkud Vam ideja za sve to?

Inspiracija su uvek đaci, tačnije deca kojom sam okružena, i prateći njih i njihove potrebe shvatila sam da je fizička aktivnost najbolji način za socijalizaciju dece i za njihovo druženje, a da je to i najbolji način učenja. Na primer na kampovima, uz fizičke aktivnosti predviđeni su i edukativni sadržaji koji deci oplemenjuju život u onom momentu gde neke stvari nedostaju. Nije retkost da je nešto zapostavljeno, kao što su na žalost deci nedostupne aktivnosti za kvalitetno provođenje slobodnog vremena ili ih uopšte nema! Mi ih kroz kampove realizujemo i, naravno, u razgovoru sa decom planiramo.

Znamo da ste bili učenik ove škole. Šta se od tada promenilo?
Struktura ljudi se promenila, promenio se odnos nastavnik-učenik, mada ne u nekoj velikoj meri. Mislim da je ljudima koji ne rade u školi to velika promena, ali nama nije, jer mi pratimo jedne đake, dolaze nam drugi. Kako se generacije menjaju i mi se menjamo i prilagođavamo njima, što je važno. Ljudi koji nisu deo obrazovnog sistema, vaši roditelji, bake, deke, kada dođu nekim povodom u školu, verovatno se iznenade promenama. Promenilo se i to što je ranije bilo znatno više druženja, znatno više tolerancije među decom i, čini mi se, jedna veća doza odgovornosti. Sada je mnogo više tehnike i tehnologije koja nam u mnogo čemu olakšava život i u školi i van nje, ali nas isto tako dovodi u situaciju da postajemo prilično neodgovorni, jer jako lako možemo sve da promenimo putem poruke ili da kažemo putem poruke, što nije dobro. Živa reč je ipak neprocenjiva.

Šta biste Vi promenili?
Verovatno bih napravila takav koncept u kojem bi bilo mnogo više odgovornosti svih aktera u školi, svih koji su ovde, da je mnogo više druženja, da postoji mnogo više lepih i oplemenjenih kutaka u školi jer mislim da nam toga manjka. Verovatno bi nam osvanula još jedna sala za fizičko, jer nam je ova mala. Dvorište bi sigurno dobilo neki kutak u kom deca mogu da su fizički aktivna, ne samo kad su sportske igre u pitanju, nego da tu svoje mesto nađu i poligoni. Danas su spravice za vežbanje prilično moderne i deci znače. Primamljive su, pa se dopadaju nama nastavnicima, a primećujem da i vi, deca, volite da se igrate na otvorenim igralištima i prikladnim teretanama. Takođe, mnogo bi više bilo muzike. Sigurno bi bilo razglasa u školi, što školi daje neku drugu notu... Jedino đake ne bih menjala!

Koliko se razlikuje fizičko vaspitanje kao predmet sada i ranije?
Neke velike razlike u nastavi fizičkog nema, ali različit je pristup. Deca svoju potrebu za igrom lako zadovolje putem onlajn-igrica, telefona, računara i raznih modernih uređaja. Mnogo manje su fizički aktivna i nivo časova ovog važnog predmeta je znatno niži od onog što je nekada bilo. Sposobnosti dece, na naše veliko razočaranje, opadaju. Sve je manje onih koji su iznad proseka, a sve više onih koji imaju potrebu za fizičkom aktivnošću u smislu prevencije. Fizička aktivnost je važna zbog zdravlja, druženja, socijalizacije, ali je i zdravstvena komponenta sada dominantnija nego što je bila ranije, zato što su bolesti modernog društva sve prisutnije usled velikog (i još rastućeg) broja sati sedenja i lošije ishrane.

Da li su deca više zainteresovana za fizičke aktivnosti sada ili su bila pre?
Deca su, čini mi se, i pre i sada podjednako zainteresovana samo što je nivo tih aktivnosti različit. Nekad je on bio znatno veći, ali bi verovatno bile na istom nivou da smo mi tada imali sve to što današnja omladina ima. U suštini, ni mi ne bismo mogli da se odupremo toj silnoj tehnici, nego bismo sigurno bili povedeni tom zamkom koja nam krade dragoceno vreme što vi sad ni ne osetite, ali internet, Fejsbuk, sva ta moderna tehnologija je jedan veliki kradljivac vremena i nama izgleda da smo mnogo brži i efikasniji, da nam je sve lako i dostupno, a u stvari nije tako. Današnja deca mnogo više i lakše dođu do informacija o Ligi šampiona, košarkaškim prvenstvima, rukometnim prvenstvima, ali se zato mnogo manje igraju. Mnogo više gledaju sport nego što se sami bave sportom, što je loše. Promenilo se to što smo mi mnogo više bili napolju, mnogo više se kretali, a današnje generacije su mnogo više vezane za kuću, sedenje, a i kada su napolju, telefoni su im u rukama.

Nadamo se da će se veliki broj naših vršnjaka složiti sa ovim Vašim predlozima, koji se, uzgred, i nama dopadaju. Posebno kada je reč o povezivanju sporta i muzike i „pomirivanju“ naše potrebe za kretanjem i savremenih tehnologija. Hvala i Vama na odgovorima, kao i što ste izdvojili vreme da porazgovarate sa nama. Bilo nam je zadovoljstvo.
 
Željana Mirčić, VI4

9. 5. 2017.

Timski igrač

Bojana Milošević, učenica VII razreda naše škole, trenira američki fudbal, ali rado se odaziva pozivu nastavnika fizičkog vaspitanja da nastupa za našu školu.
Koliko dugo treniraš američki fudbal?
Treniram već četiri godine.

Zašto si se opredelila baš za taj sport?
Zato što je interesantan i može se dosta naučiti. 

Kakvog si uspeha do sada imala?
Imam dve osvojene medalje, srebrnu i bronzanu.

A, koliko dugo igraš za školu?
Za školu igram od I razreda.

Kako se osećaš kad nastupaš za školu sa drugarima?
Lepo mi je, volim da se družim sa njima, a volim i da predstavljam školu kao đak.

Na kojim sportskim takmičenjima si nastupala za školu?
Na takmičenju u košarci, fudbalu, rukometu i atletici.

Da li si sa školom osvojila neku medalju?
Još uvek nisam, ali se nadam da jednog dana hoću.

Na kojem takmičenju najradije učestvuješ?
Na takmičenju u atletici.

Šta bi preporučila deci koja se ne bave sportom?
Treba da počnu da se bave sportom zato što je sport zdrav za telo.

Hvala ti, Bojana, i želimo ti još mnogo uspeha.

Nađa Berić, VI2

P.S. Intervju je objavljen u 10. broju Plamenka

8. 5. 2017.

Jedan običan dan u Aleksinom životu

Aleksa Stojanović je učenik VII2 Osnovne škole „Sveti Sava“ u Kikindi. Odličan je đak, ali i veoma uspešan mladi fudbaler. Svoj omiljeni sport trenira već osam godina!

Aleksa obično ustaje u sedam ujutru. Treninge ima pet puta nedeljno, po dva sata. Kaže da mu nije naporno i da mu ne predstavlja veliki problem, već veliko uživanje. Nije mu teško da usklađuje obaveze. Treninzi su mu u suprotnoj smeni od škole. Ponekad, ipak, izostaje sa časova zbog utakmica. Idol mu je Lionel Mesi i želi da bude kao on jednog dana. Ovaj sport voli zato što se nada da će jednog dana moći da usavrši svoju tehniku i po njoj postane čuven.

Sport je veoma važan za decu našeg uzrasta. Mnogo je bolje da se bavimo sportom nego da vreme provodimo uz kompjuterske igrice. Pravi fudbal, uživo, kada si ti u akciji, neverovatno je iskustvo, a i teren je nekako lepši od onog na ekranu.

Milica Došen i Katarina Važić, VII2

7. 4. 2017.

Međuokružno takmičenje u gimnastici 2017.

Na Međuokružnom prvenstvu u sportskoj gimnastici održanom u sredu, 5. aprila, u Novom Sadu učenice naše škole su u svojoj kategoriji ostvarile sledeći rezultat:

Kategorija: ekipno devojčice 1 - 4. razreda (Maša Zorić, Marina Bešlin, Jelena Šijačić, Emilija Madić) - TREĆE mesto

16. 3. 2017.

Republičko takmičenje u džudou 2017.

Na Republičkom takmičenju u džudou, održanom 14. marta 2017. godine u Pančevu, Luka Mićić je osvojio DRUGO mesto u svojoj kategoriji.

10. 3. 2017.

Ženska strana medalje 2017.

Međunarodni Dan žena je i ove godine u našoj školi protekao u znaku promocije ženskih sportskih klubova. Bila je ovo prilika da najmlađi đaci naše škole, ali i šira javnost, upoznaju devojčice koje se takmiče u individualnim sportovima poput gimnastike, karatea ili džudoa i ostvaruju brojne uspehe. 

Cilj manifestacije „Ženska strana medalje” je jačanje svesti devojčica o značaju bavljenja sportom i važnosti fizičke aktivnosti uopšte.


Organizator događaja je Školski sportski savez grada Kikinde, u saradnji sa kikindskim Centrom za podršku ženama i Centrom za afirmaciju žena u sportu iz Novog Sada.

Dragana Videnov, profesor engleskog jezika